UVJETI ISPUŠTANJA OTPADNIH VODA

Ispuštanjem otpadnih voda u prijemnike može doći do osjetnog smanjenja otopljenog kisika, a u ekstremnim situacijama može i sasvim nestati, tako da u potonjem slučaju dolazi do potpunog izumiranja akvatičnog života . Mada je ispuštanje otpadnih voda posljednja operacija upravljanja sistemom odvodnje, uvjeti za njegovu provedbu imaju povratne posljedice na potrebni stupanj

pročišćavanja otpadnih voda, i prema tome, nikako se ne mogu odvojiti od ovog problema.

Istodobno s ispuštanjem otpadnih voda treba kontrolirati stanje vodnih sistema u koje se ove vode ispuštaju, kako bi se spriječile sve neželjene promjene u ekosistemu. Poremećaji koji nastaju u ekološkim sistemima zbog ispuštanja otpadnih tvari su dugotrajniji i s višegodišnjim zakašnjenjem pojavljivanja njihovog utjecaja na okoliš.

Prema tome, uvjeti ispuštanja se ne smiju odrediti temeljem povratnih informacija, jer bi nakon nastalih promjena već bilo prekasno za promjenu načina upravljanja sistemom odvodnje.

Zato se pri ispuštanju otpadnih voda moraju primijeniti određeni kriteriji, odnosno propisani standardi, s kojima se zaštićuju ekološki sistemi od neželjenih promjena.

Budući da uvjeti ispuštanja otpadnih voda ovise i o svojstvima otpadnih voda i o svojstvima prijemnika, svi standardi za zaštitu ekosistema mogu se svrstati u dvije temeljne skupine:

                  1. standardi prijemnika,

                  2. standardi ispuštene vode (efluenta).

1. Standardi prijemnika određuju namjenu ili način iskorištavanja prijemnika i granične vrijednosti pojedinih pokazatelja kvalitete prijemnika.

2. Standardi ispuštene vode (efluenta) određuju dopuštene dotoke pojedinih onečišćivača i granične vrijednosti emisija u otpadnim vodama, odnosno potrebni stupanj pročišćavanja otpadnih voda.

Primjenom prve skupine standarda u povoljnijem su položaju potrošači vode koji otpadne vode ispuštaju u veću vodnu masu prijemnika. Takvi standardi omogućuju besplatno iskorištavanje procesa samopročišćavanja prijemnika. Standardima koji se odnose na ispuštene vode postiže se stroža kontrola ispuštenih otpadnih tvari, što u načelu iziskuje veće troškove pročišćavanja

otpadnih voda.

U biti, oba ova pristupa zasnivaju se na potrebi da se zaštite prijemnici, samo što se propisi o standardu efluenta postepeno s vremenom sve više pooštravaju s ciljem da se postigne zadovoljavajuća kvaliteta prijemnika, odnosno da se unos onečišćenja (zagađenja) ne prilagodi kapacitetu prijemnika.